Pozdrav iz Irske

Bok šminkoljupci, ako to još uvijek mogu tako reći nakon zadnjeg posta koji je objavljen prije više od 3 godine. Ako ste me pratili na Instagramu, mogli ste vidjeti slike ispod kojih je pisalo making memories, i slično. Na storijima sam objavila da sam otišla iz Hrvatske, al na blogu nisam ništa napisala. Pa hajdemo ispraviti 'nepravdu'.

Moja priča nije ništa drugačija od svih onih koji su otišli: prije covida radila sam samo sezonski, 2020 sam provela kući i na obrazovanju za njegovateljicu te sam jedno kratko vrijeme čuvala jednu stariju gospođu. Nemam ništa protiv svih koji su ostali ili koji planiraju povratak, o tuđim razlozima ne želim i neću raspravljati. Nekima je dobro tu gdje jesu i ako su zadovoljni, a jesu, onda bravo za njih. Drago mi je čuti da još ima lijepih priča iz domovine. Naš slučaj jednostavno nije bio takav.

Život na jednoj plaći nije ništa više nego preživljavanje. Život u apartmanima od 20m2, gdje je vlaga bila dobar dan na prvu rujansku kišu, selidbe u druge stanove / apartmane koje smo plaćali a di grijanja ni osnovnih stvari za život jednostavno nije bilo, gdje nije bilo prostora ni za kog osim za nas dvoje. Iz šupljeg u prazno, bez nade, bez budućnosti. I tada smo jednostavno prelomili da idemo. Sama odluka nije bila laka, o tome se razgovaralo, vagalo se za i protiv sve dok 1000% nismo bili sigurni da odlazimo. I tako 5. 8. 2021. prvim jutarnjim letom s Dr. Franje Tuđmana otišli smo za Irsku. Po dolasku kiša, ružno vrijeme, 15 stupnjeva. Naš prvi smještaj je bio u obiteljskoj kući gdje smo imali sobu koju smo za početak uspjeli naći i koju smo plaćali tada 900-e

Ja sam prva našla posao u tvornici čokolade koja nas je primila bez PPSN-a ( Irski OIB ) i bez Irskog tekućeg računa. Nedugo nakon što sam dobila posao zaposlila sam i dragog. Tako smo oboje radili na istome mjestu, išli zajedno na posao. Promjena klime nije bila blagonaklona, lice mi se počelo više mastiti, ciklus mi se poremetio, tako da je svaka promjena više nego vidljiva i osjetna na cijelom tijelu.

Bilo je tu još raznih zdravstvenih problema i odlaska na hitnu na točno 30.dan od dolaska, ali i to sam preživjela :).

Kad smo došli u Dublin, taman smo došli u vrijeme kada su autobusi počeli povećavati kvotu putnika u javnom prijevozu na 70% a do početka školske godine autobusi si su bili na punom kapacitetu. Bez kovid potvrda niste mogli ući u nijedan kafić ili fast food, ili  ste mogli jednostavno sjediti vani u bašti što nije lako kad uzmete u obzir na Irsko vrijeme.

Stan iz kojeg vam sada pišem post našli smo u mjesec dana. Slale su se molbe svugdje, i jednostavno smo imali sreću da je stan dosta dugo bio prazan i da smo uspjeli naći u jakom kratkom roku. Živimo u centru grada, gdje su mi autobusne i tramvajske stanice blizu. Cijena za jednosobni stan od cca 75m2 je 1700. mjesečno bez režija i ostalog. Stan nam pokriva čistoću, a mi plaćamo internet +mobitele, ( tv nemamo) prijevoz, struju svaka 2 mjeseca. S obzirom na to da živimo u zgradi nemamo nikakvih drugih troškova gdje se novac izdvaja za zgradu, predstavnika stanara, itd. Agencija je management zgrade i kao takva vodi brigu. Voda se u Irskoj ne plaća, a mislim da se više neće plaćati ni tv pristojba koju već sada ne plaća 100 000 ljudi u Irskoj.

U ovih 3 godine i 3 mjeseca uspjeli smo otplatiti kredite, minuse i doći na početak. I sad ona famozna rečenica koju čitam po društvenim mrežama: ' Da ste tako radili u Hrvatskoj imali bi isto, radite po 12 sati, koga vi lažete, živite na kreditu, itd'

Prvo, oboje radimo 40 sati tjedno s 2 slobodna dana. Plaća je više nego redovna, a o tome koliko smo plaćeni za poslove koje radimo ( Asistent u ljekarni, defektolog) u Hrvatskoj taj novac ne bi imali ni u najluđim snovima. Ako griješim, plaće u Hrvatskoj su do 800-e mjesečno a negdje čak i manje i to mislim na netto plaću. Vi me ispravite ako griješim jer pišem o onome što mi je dostupno online.

Sad, kad smo sve dugove i kredite vratili, možemo doći nazad, zar ne? Da i ne.

Ne, jer s obzirom na to da smo oboje prešli 40., banka nam ne bi odobrila kredit na 20-30 godina za kupnju stana, a zbog dugova smo na onoj famoznoj crnoj listi što znači da jedno drugom ili bilo kome u Hrvatskoj uopće ne možemo biti jamci. Još jedan od razloga zbog kojeg se nećemo vratiti. I ako se ne varam, za novu osobnu bi čekali po 2 mjeseca a bez osobne se ne možemo prijaviti za posao.

Mislim da oboje ne možemo reći da nismo zadovoljni, s obzirom na inflaciju i krizu sa smještajem koja je zadesila Europu sretni smo da imamo krov nad glavom, hranu za jesti, i naravno posao.

Sa svojim članovima obitelji se uredno čujemo i vidimo preko video poziva a moja mama i sestra su bile ovdje 2x otkako smo došli u Irsku.

Da li se vraćamo u Hrvatsku? Sa sigurnošću mogu reći NE! Ovdje smo se više nego dobro snašli, i sad imamo neke druge planove i ciljeve za koje radimo.

Mislila sam kako će ovaj post biti puno veći i u 2-3 nastavka, ali o drugim temama vezano za Irsku mogu pisati isključivo ako vas to zanima.

Pozdrav iz oblačnog Dublina,

Tina